Coincard

Prvi sveestonijski festival pjesme održan je 1869. u Tartu. Nastao je po uzoru na pjevačke festivale raširene u 19. stoljeću, a u njegovoj je organizaciji sudjelovao i Johann Voldemar Jannsen. U početku su nastupali uglavnom muški zborovi i puhački orkestri. Zajedničko pjevanje na estonskom jeziku odvijalo se u vrijeme nacionalnog buđenja, kada se među estonskim govornim stanovništvom razvijao snažniji osjećaj kulturne i političke pripadnosti. Estonija je tada pripadala Ruskom Carstvu; uprava i društveni život istodobno su dugo bili pod utjecajem njemačko-baltičke elite.

Jannsen je napisao i tekst pjesme „Mu isamaa, mu õnn ja rõõm“ („Moja domovina, moja sreća i moja radost“). Pjesma s melodijom njemačko-finskog skladatelja Fredrika Pac iusa izvedena je na prvom festivalu, a poslije je postala estonska državna himna. Ista se melodija koristi i za finsku himnu, ali s drugim tekstom.

Iz pjevačkog festivala razvila se redovita masovna priredba, koja je poslije dopunjena plesnim festivalima. Od 20. stoljeća Tallinn je središnje mjesto održavanja. Ondje je izgrađena pozornica na otvorenom s velikom zborskom tribinom, na kojoj mogu zajednički nastupati vrlo brojni zborovi. Festivali su se nastavili održavati i tijekom sovjetske vlasti. Repertoar i tijek festivala bili su podložni državnim smjernicama, ali su estonski jezik, zborska glazba i zajedničke tradicije istodobno ostali javno prisutni.

Na tu se funkciju nadovezala „Pjevajuća revolucija“ kasnih 1980-ih. Na skupovima i glazbenim priredbama deseci tisuća ljudi pjevali su domoljubne pjesme i zahtijevali političko samoodređenje. Taj je mirni masovni pokret pratio put prema obnovi estonske neovisnosti 1991.

Tradiciju baltičkih festivala pjesme i plesa u Estoniji, Latviji i Litvi UNESCO je priznao kao nematerijalnu kulturnu baštinu. Obljetnica je stoga bila povod za prikazivanje ne samo niza priredbi nego i njihove povezanosti s jezikom, nacionalnim identitetom i političkom samostalnošću na optjecajnoj kovanici.