Estonija · 150. obljetnica prvog festivala pjesama

Datum izdanja29. svi 2019.

Ukupna naklada1.000.000

Maksimum EU-a1.000.000

Izdanja3

Rubni natpisEESTI × 2, naizmjenično uspravno/obrnuto, odvojeno točkama

NatpisLaulupidu 150 / 2019 / EESTI

DizajnerGrete-Lisette Gulbis

KovnicaMincovna Kremnica, š.p, Kremnica

Povod izdavanja

Prigodna kovanica obilježava 150. obljetnicu postojanja estonskog pjevačkog festivala. Motiv apstraktno prikazuje povorku sudionika odjevenih u narodne nošnje koja se poput morskog vala kreće kroz oduševljeno mnoštvo te povezuje glazbu, narodne nošnje i različita mjesta održavanja. Prikazane su i prve note estonske nacionalne himne te natpis „Laulupidu 150“.

Motiv

Motiv kovanice apstraktni je prikaz povorke sudionika odjevenih u narodne nošnje koja se, uz radosne povike ponosne gomile, kreće poput morskog vala. Motiv povezuje glazbu, narodne nošnje i različita mjesta održavanja velikog i značajnog festivala pjesme zemlje uz more. Nadalje, prikazane su prve note estonske nacionalne himne, a uzduž donjeg dijela unutarnjeg ruba kovanice nalazi se natpis „Laulupidu 150” (150. festival pjesme). U gornjoj sredini navedeni su godina izdavanja „2019” i neposredno ispod nje država izdavanja „EESTI”.

Na vanjskom prstenu kovanice prikazano je dvanaest zvijezda zastave Europske unije.

Pozadina teme

Prvi sveestonijski festival pjesme održan je 1869. u Tartu. Nastao je po uzoru na pjevačke festivale raširene u 19. stoljeću, a u njegovoj je organizaciji sudjelovao i Johann Voldemar Jannsen. U početku su nastupali uglavnom muški zborovi i puhački orkestri. Zajedničko pjevanje na estonskom jeziku odvijalo se u vrijeme nacionalnog buđenja, kada se među estonskim govornim stanovništvom razvijao snažniji osjećaj kulturne i političke pripadnosti. Estonija je tada pripadala Ruskom Carstvu; uprava i društveni život istodobno su dugo bili pod utjecajem njemačko-baltičke elite.

Jannsen je napisao i tekst pjesme „Mu isamaa, mu õnn ja rõõm“ („Moja domovina, moja sreća i moja radost“). Pjesma s melodijom njemačko-finskog skladatelja Fredrika Pac iusa izvedena je na prvom festivalu, a poslije je postala estonska državna himna. Ista se melodija koristi i za finsku himnu, ali s drugim tekstom.

Iz pjevačkog festivala razvila se redovita masovna priredba, koja je poslije dopunjena plesnim festivalima. Od 20. stoljeća Tallinn je središnje mjesto održavanja. Ondje je izgrađena pozornica na otvorenom s velikom zborskom tribinom, na kojoj mogu zajednički nastupati vrlo brojni zborovi. Festivali su se nastavili održavati i tijekom sovjetske vlasti. Repertoar i tijek festivala bili su podložni državnim smjernicama, ali su estonski jezik, zborska glazba i zajedničke tradicije istodobno ostali javno prisutni.

Na tu se funkciju nadovezala „Pjevajuća revolucija“ kasnih 1980-ih. Na skupovima i glazbenim priredbama deseci tisuća ljudi pjevali su domoljubne pjesme i zahtijevali političko samoodređenje. Taj je mirni masovni pokret pratio put prema obnovi estonske neovisnosti 1991.

Tradiciju baltičkih festivala pjesme i plesa u Estoniji, Latviji i Litvi UNESCO je priznao kao nematerijalnu kulturnu baštinu. Obljetnica je stoga bila povod za prikazivanje ne samo niza priredbi nego i njihove povezanosti s jezikom, nacionalnim identitetom i političkom samostalnošću na optjecajnoj kovanici.