Deutsch
English
Français
Español
Italiano
Nederlands
Português
Slovenčina
Hrvatski
Slovenščina
Lietuvių
Eesti
Български
CC 203 2015
Kovanica od 2 eura
PP
2 eura PP (3. PP-set 2013-2015)
Luksemburg · 125 godina luksemburške dinastije Nassau Weilburg
Naklada2.500
Datum izdanja15. lis 2015.
Pakiranje3. PP-set 2013-2015
Rubni natpis2 ★ ★ × 6, izmjenično uspravno/naopako
Cijena kompleta (6 kovanica)289,00 €
Povod izdavanja
Kovanica podsjeća na 125. obljetnicu dinastije Nassau-Weilburg. Motiv prikazuje velikog vojvodu Henrija te, kronološkim redoslijedom njihova stupanja na prijestolje, portrete velikih vojvoda Adolphea, Guillaumea IV. i Jeana te velikih vojvotkinja Marie-Adélaïde i Charlotte. Nadopunjuju ga natpis „1890 — dinastija Nassau-Weilbourg“, naziv „Luksemburg“ i godina „2015“.
Motiv
Na lijevoj strani kovanice nalazi se portret Njegove Kraljevske Visosti, velikog vojvode Henrija, a na desnoj strani, u kružnom rasporedu i kronološkim redoslijedom stupanja na prijestolje, portreti Njihovih Kraljevskih Visosti, velikih vojvoda Adolphea i Guillaumea IV, velikih vojvotkinja Marie-Adélaïde i Charlotte te velikog vojvode Jeana. Na desnoj strani motiva također je u kružnom rasporedu ispisano „1890 — dinastija Nassau-Weilbourg”. Okomito u sredini motiva kovanice navedeni su država izdavanja „Luxemburg” i godina „2015”.
Na vanjskom prstenu kovanice prikazano je dvanaest zvijezda zastave Europe.
Na vanjskom prstenu kovanice prikazano je dvanaest zvijezda zastave Europe.
Pozadina teme
Dinastička referentna točka bila je smrt nizozemskog kralja i luksemburškog velikog vojvode Wilhelma III. 1890. godine. Od Bečkog kongresa 1815. Nizozemska i Luksemburg bili su povezani personalnom unijom: obje su države imale istog monarha, ali su pravno ostale odvojene. U Nizozemskoj je Wilhelmina, kći Wilhelma III., mogla naslijediti prijestolje. Za Luksemburg su, međutim, vrijedila pravila nasljeđivanja kuće Nassau, prema kojima je tada prednost imao muški pripadnik druge loze.
Luksemburška kruna stoga je pripala Adolphu, bivšem vojvodi od Nassaua. Njegovo je vojvodstvo nakon Austro-pruskog rata 1866. anektirala Pruska. Njegovim stupanjem na vlast u Luksemburgu završila je personalna unija s Nizozemskom. Godina 1890. tako ne označava samo promjenu vladajuće kuće nego i ubuduće samostalno luksemburško nasljeđivanje prijestolja.
Budući da Adolphov sin Wilhelm IV. nije imao sina, kućni je zakon izmijenjen. Time je njegova najstarija kći Marie-Adelheid mogla naslijediti prijestolje. Njezina je vladavina pala u vrijeme Prvoga svjetskog rata, tijekom kojega su Luksemburg okupirale njemačke postrojbe. Zbog unutarnjopolitičkih sukoba i kritika njezina držanja tijekom okupacije abdicirala je 1919. Njezina sestra Charlotte preuzela je prijestolje. Još iste godine referendum je potvrdio opstanak monarhije.
Tijekom njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu Charlotte je zajedno s vladom otišla u egzil te se radijskim obraćanjima obraćala luksemburškom stanovništvu. Godine 1964. prenijela je vođenje državnih poslova na svojega sina Jeana. Za vrijeme Jeana, a poslije i Henrija, uloga velikog vojvode u okviru parlamentarne i ustavne monarhije nastavila se razvijati.
Obljetnica je pružila povod za prikazivanje dinastičkog kontinuiteta koji postoji od 1890. godine, kao i odvajanja luksemburške od nizozemske krune. Slijed vladara ujedno upućuje na političke prekretnice poput dvaju svjetskih ratova, abdikacija i izmijenjenih pravila nasljeđivanja.
Luksemburška kruna stoga je pripala Adolphu, bivšem vojvodi od Nassaua. Njegovo je vojvodstvo nakon Austro-pruskog rata 1866. anektirala Pruska. Njegovim stupanjem na vlast u Luksemburgu završila je personalna unija s Nizozemskom. Godina 1890. tako ne označava samo promjenu vladajuće kuće nego i ubuduće samostalno luksemburško nasljeđivanje prijestolja.
Budući da Adolphov sin Wilhelm IV. nije imao sina, kućni je zakon izmijenjen. Time je njegova najstarija kći Marie-Adelheid mogla naslijediti prijestolje. Njezina je vladavina pala u vrijeme Prvoga svjetskog rata, tijekom kojega su Luksemburg okupirale njemačke postrojbe. Zbog unutarnjopolitičkih sukoba i kritika njezina držanja tijekom okupacije abdicirala je 1919. Njezina sestra Charlotte preuzela je prijestolje. Još iste godine referendum je potvrdio opstanak monarhije.
Tijekom njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu Charlotte je zajedno s vladom otišla u egzil te se radijskim obraćanjima obraćala luksemburškom stanovništvu. Godine 1964. prenijela je vođenje državnih poslova na svojega sina Jeana. Za vrijeme Jeana, a poslije i Henrija, uloga velikog vojvode u okviru parlamentarne i ustavne monarhije nastavila se razvijati.
Obljetnica je pružila povod za prikazivanje dinastičkog kontinuiteta koji postoji od 1890. godine, kao i odvajanja luksemburške od nizozemske krune. Slijed vladara ujedno upućuje na političke prekretnice poput dvaju svjetskih ratova, abdikacija i izmijenjenih pravila nasljeđivanja.