Blister BU

Međunarodni dan žena nastao je iz socijalističkog ženskog pokreta i borbi za političku i društvenu ravnopravnost. Na međunarodnoj ženskoj konferenciji u Kopenhagenu Clara Zetkin predložila je 1910. godišnji dan posvećen aktivnostima. Prva odgovarajuća događanja održana su 1911. među ostalim u Njemačkoj, Austro-Ugarskoj, Danskoj i Švicarskoj. Među tadašnjim zahtjevima bili su pravo glasa žena, pristup javnim službama i obrazovanju te bolji radni uvjeti. Datum 8. ožujka ustalio se tek kasnije. Od Međunarodne godine žena 1975. taj su dan prihvatili i Ujedinjeni narodi.

Isala Van Diest studirala je medicinu u Bernu jer joj je taj obrazovni put u Belgiji u početku bio onemogućen. Nakon povratka morala je ispuniti dodatne uvjete prije nego što je dobila odobrenje za rad kao liječnica. Radila je u Bruxellesu i liječila, među ostalima, žene koje su zbog svojeg društvenog položaja imale samo ograničen pristup zdravstvenoj skrbi. Osim toga, bila je aktivna u belgijskom pokretu za prava žena.

Marie Popelin doktorirala je 1888. na Université libre de Bruxelles iz pravnih znanosti. Njezin zahtjev za pristup odvjetništvu ipak je odbijen. Sudovi su potvrdili tu odluku, pritom se oslanjajući na tadašnji društveni i pravni položaj žena. Slučaj poznat kao „afera Popelin“ pokazao je da završen studij ženama još nije osiguravao ravnopravan pristup profesijama. Popelin je potom bila među pokretačkim snagama pri osnivanju belgijske Lige za prava žena. Žene u Belgiji dobile su pristup odvjetništvu tek nakon njezine smrti.

Povezivanje obiju biografija s obljetnicom tako upućuje na konkretne prepreke protiv kojih se borio rani pokret za prava žena: isključenost iz visokog obrazovanja, reguliranih profesija i javnog sudjelovanja. Istodobno izbor teme podsjeća na to da su politička prava i profesionalna ravnopravnost u Belgiji ostvarivani postupno i u različitim razdobljima.