2 eura, set od 16 kovanica

Finska je od 1809. bila autonomno Veliko Vojvodstvo unutar Ruskog Carstva. Prije toga pripadala je Švedskom Carstvu. Stoga su u platnom prometu još postojale švedske novčane oznake, dok se istodobno upotrebljavao ruski rubalj. Takva valutna situacija otežavala je trgovinu, vođenje računovodstva i upravljanje državnim financijama. Tome su se pridružile oscilacije vrijednosti ruskog papirnatog novca, osobito nakon Krimskog rata.

Ukaz iz 1860. uveo je finsku marku kao vlastitu obračunsku jedinicu. Jedna marka dijelila se na 100 penija i isprva je bila određena na četvrtinu ruskog rublja. Ta odluka nije bila korak prema državnoj neovisnosti: zahtijevala je suglasnost ruskog cara Alexander II. Ipak, proširila je gospodarsku samoupravu Velikog Vojvodstva. Finska banka postojala je već od 1811. i sada je mogla razviti jedinstven novčani sustav s nazivima na finskom jeziku.

Praktično uvođenje odvijalo se postupno. Novčanice maraka najprije su puštene u optjecaj, a vlastiti kovani novac počeo se kovati u Helsinkiju od 1860-ih. Godine 1865. marka je, pod vodstvom Johan Vilhelm Snellman, nadležnim za finsku financijsku politiku, vezana uz srebrni standard. Time se njezina vrijednost faktički odvojila od promjenjivog ruskog papirnatog rublja. Finska je poslije prešla na zlatni standard.

Marka je ostala nacionalna valuta i nakon neovisnosti Finske 1917. Nakon nekoliko reformi i valutne reforme 1963. zamijenio ju je tek euro: kao knjižni novac 1999., a kao gotov novac 2002. Ukaz iz 1860. stoga označava početak više od 140 godina duge povijesti finske valute.

Za izdanje 2010. godine 150. obljetnica ukaza nametnula se kao prigoda. Povezala je sjećanje na autonomne institucije Finske u 19. stoljeću s kasnijim razvojem od vlastitog nacionalnog novčanog sustava do zajedničke europske valute. Grbovni lav pritom općenito upućuje na finsku državu; motiv grba potvrđen je već od 16. stoljeća.