Italija · 200. obljetnica rođenja Giuseppea Verdija

Giovanni Boccaccio bio je književnik, učenjak i diplomat. Formativne je godine proveo u Neapelu, gdje je na dvoru Anžuvinaca došao u dodir s dvorskom književnošću i antičkim temama. Kasnije je uglavnom živio u Firenci i Certaldu. Uz pripovijetke na talijanskom jeziku pisao je i djela na latinskom, bavio se antičkim autorima i skupljao rukopise. Time pripada ranoj humanističkoj kulturi Italije, koja je ponovno otkrivala klasične tekstove i istodobno uspostavljala narodni jezik kao književni jezik.

Njegovo najpoznatije djelo jest „Decameron“. Okvir čini kuga iz 1348.: sedam mladih žena i tri mladića napuštaju Firencu kako bi izbjegli epidemiju. Tijekom boravka izvan grada, u deset dana ispričaju ukupno stotinu priča. One među ostalim govore o ljubavi, sreći i nesreći, društvenom usponu, prijevari, dosjetljivosti i vjerskom licemjerju. Likovi iz različitih društvenih skupina pojavljuju se kao samostalne osobe koje djeluju vlastitom voljom. Povezivanje jasno uređene okvirne radnje s raznovrsnim novelama obilježilo je europsku pripovjednu književnost.

Boccaccio je bio u bliskoj duhovnoj razmjeni s Francescom Petrarcom. Zajedno s Petrarcom i Danteom Alighierijem tradicionalno se ubraja među „tri krune“ talijanske književnosti. Boccaccio se osobito zalagao za Danteovo djelo: napisao je prikaz pjesnikova života i u Firenci održavao javna predavanja o „Božanstvenoj komediji“. I naziv „božanska“ za Danteovo pjesništvo proširio se zahvaljujući Boccacciovu priznanju njegova djela.

Portret upotrijebljen kao predložak izvorno je pripadao ciklusu fresaka slavnih muškaraca i žena Andree del Castagna u Villi Carducci kraj Firence. Boccaccio se na njemu pojavljuje kao dio povijesnog i književnog kanona sjećanja.

Odabir obljetnice stoga se nadovezuje na Boccacciov položaj u povijesti talijanskoga jezika i književnosti. Istodobno podsjeća na Firencu i Toskanu kao središta one književne kulture iz koje se razvila kasnija talijanska standardna varijanta jezika.