2 eura PP

Osnivanje Finnische Nationalbank povezano je s političkim preuređenjem sjeverne Europe nakon Finnischen Krieg od 1808. do 1809. Schweden je ustupila Finnland Russisches Reich; zemlja je kao Großfürstentum Finnland s vlastitim upravnim tijelima uključena u carsko carstvo. Car Alexander I. potom je potaknuo osnivanje finske bankovne ustanove. Ona je trebala odobravati kredite, primati depozite i izdavati novčanice. Istodobno je trebalo urediti suživot švedskih i ruskih platežnih sredstava.

Prvo sjedište banke nalazilo se u Turku, tadašnjem upravnom središtu zemlje. Nakon što je Helsinki proglašen glavnim gradom Velikog Vojvodstva, i banka je preseljena onamo. Tijekom 19. stoljeća sve se tješnje povezivala s finskim političkim institucijama. Od 1868. bila je podređena finskim staležima, iz kojih je poslije nastao parlament. Ta parlamentarna povezanost u izmijenjenom obliku postoji i danas.

Daljnji korak prema gospodarskoj samostalnosti bilo je uvođenje finske marke 1860. godine. Nacionalna banka preuzela je ključne zadaće pri izdavanju i stabilizaciji valute. Nastavila je djelovati i nakon državne neovisnosti Finnland. Prelaskom na euro postala je dijelom Europskog sustava središnjih banaka i Eurosustava. Od tada sudjeluje u zajedničkoj monetarnoj politici i provodi njezine odluke u Finnland.

Labud pjevac, osim na stvarno poslovanje banke, upućuje i na finske predodžbe o prirodi i kulturi. Labudovi se, među ostalim, pojavljuju u motivima nacionalnog epa „Kalevala“ te u finskoj umjetnosti i glazbi povezanoj s njime, primjerice u djelu „Schwan von Tuonela“ skladatelja Jean Sibelius. Odabir takvog simbola povezuje obljetnicu ustanove s nacionalnom poviješću. Povod za izdavanje stoga nije bilo samo dugo postojanje jedne institucije, nego i kontinuitet vlastitih finskih novčanih i valutnih institucija kroz više političkih poredaka.