SOK BU

Ekonomska i monetarna unija nastala je u nekoliko faza. Središnja pravna osnova bio je Ugovor iz Maastrichta, kojim su utvrđena pravila za prijelaz na zajedničku valutu. Države koje su željele sudjelovati morale su ispuniti takozvane kriterije konvergencije. Oni su se, među ostalim, odnosili na stabilnost cijena, javni dug, proračunski deficit, stabilnost tečaja i dugoročne kamatne stope.

Europska središnja banka osnovana je 1998. Početkom treće faze monetarne unije tečajevi valuta država sudionica nepovratno su utvrđeni, a odgovornost za monetarnu politiku prenesena je na Europski sustav središnjih banaka. U početku je euro služio samo kao obračunska, platna i knjigovodstvena valuta, primjerice za bankarske poslove i financijska tržišta. Novčanice i kovanice puštene su u optjecaj tek 2002. Do tada su se u svakodnevnom životu i dalje koristila nacionalna sredstva plaćanja, čija je vrijednost već bila čvrsto vezana uz euro.

Među prvim sudionicima bilo je jedanaest država članica Europske unije. Grčka je pristupila 2001. Nakon ispunjenja uvjeta pridružile su se i druge zemlje: Slovenija 2007., Malta i Cipar 2008. te Slovačka 2009. Time je europodručje u vrijeme izdavanja obuhvaćalo 16 država. Nisu sve države članice Europske unije uvele zajedničku valutu.

Zajedničku monetarnu politiku provodi Eurosustav, odnosno Europska središnja banka i središnje banke država europodručja. Nacionalna proračunska i gospodarska politika, s druge strane, uglavnom su ostale u nadležnosti pojedinačnih država. Ta je podjela oblikovala i kasnije rasprave o koordinaciji unutar monetarne unije.

Izdanje je nakon zajedničkog izdanja iz 2007. povodom 50. obljetnice Rimskih ugovora bilo drugo zajedničko prigodno izdanje kovanice od 2 eura država europodručja. Jedinstveni motiv na inače nacionalno oblikovanim stranama kovanica upućivao je na prekograničnu narav teme. Građani i stanovnici Europske unije mogli su o nacrtu odlučivati u internetskom glasovanju.