SOK PP

Naziv Mudéjar potječe od arapskog naziva za muslimane kojima je nakon kršćanskog osvajanja njihovih staništa na Pirenejskom poluotoku bilo dopušteno ondje ostati. U povijesti umjetnosti označava način gradnje i ukrašavanja u kojem su se islamski oblikovane zanatske tehnike povezivale s kršćanskim, osobito romaničkim i gotičkim, a kasnije i renesansnim oblicima. Mudéjar stoga nije samostalan religijski stil: odgovarajući se elementi nalaze na crkvama, palačama i drugim građevinama.

U Aragónu se ta arhitektura razvijala od srednjeg vijeka do ranog novog vijeka. Karakteristični su intenzivna uporaba opeke, geometrijski reljefni uzorci, glazirana keramika, štukature i umjetnički oblikovani drveni stropovi. Posebno se ističu visoki zvonici, čija konstrukcija djelomično podsjeća na islamske minarete. Taj je način gradnje nastao u društvu u kojem su kršćani, muslimani i Židovi živjeli pravno i vjerski odvojeno, ali su njihove obrtničke i umjetničke tradicije međusobno utjecale jedna na drugu.

Prikazani toranj pripada crkvi San Salvador u Teruelu. Potječe iz srednjeg vijeka i istodobno natkriva ulicu. Njegove su opečne površine raščlanjene lukovima, rombovskim i pleternim uzorcima te umetcima od obojene keramike. Time prikazuje tipična obilježja aragonske mudéjarske arhitekture.

UNESCO je isprva 1986. godine uvrstio četiri mudéjarske građevine u Teruelu na popis svjetske baštine. Godine 2001. lokalitet svjetske baštine proširen je i dobio današnji naziv koji se odnosi na cijeli Aragón. Obuhvaća ukupno deset građevina odnosno dijelova građevina, među ostalim u Teruelu, Saragossi, Calatayudu, Cerveri de la Cañadi i Tobedu.

Izdanje pripada španjolskoj seriji prigodnih kovanica od 2 eura koja od 2010. godine redom obrađuje španjolske lokalitete UNESCO-ove svjetske baštine. Odabir je stoga bio dio te kontinuirane serije, a ne povod vezan uz okruglu obljetnicu građevine ili upisa na popis svjetske baštine.