Blister BU

U proljeće 1940. Wehrmacht je u roku od nekoliko tjedana porazio francuske i britanske postrojbe u Francuskoj. Nakon ostavke predsjednika vlade Paula Reynauda, maršal Philippe Pétain preuzeo je vladu i najavio da će zatražiti primirje. To je dovelo do njemačke okupacije velikih dijelova Francuske; na neokupiranom jugu nastao je autoritarni višijevski režim, koji je surađivao s Deutsches Reich.

Charles de Gaulle bio je profesionalni časnik i prije rata zalagao se za pojačanu uporabu pokretnih oklopnih postrojbi. Tijekom ratnog pohoda promaknut je u brigadnog generala i nakratko je bio državni podtajnik u Ministarstvu obrane. Budući da je odbio primirje, otišao je u Veliku Britaniju. U svom radijskom obraćanju zastupao je stajalište da poraz francuskih vojski još ne odlučuje rat. Francuska se mogla osloniti na svoje kolonijalno carstvo, britanski savez i gospodarske snage drugih saveznika. Pozvao je vojnike, kvalificirane radnike i stručnjake za naoružanje da mu se pridruže.

Neposredni doseg obraćanja bio je ograničen. Od emitiranja nije sačuvan nijedan zvučni zapis, a izravno ga je vjerojatno čuo tek razmjerno mali broj ljudi. Tek je naknadno postalo simbolom nastavka borbe. Otpor je zapravo nastao iz različitih skupina u okupiranoj i neokupiranoj Francuskoj te iz snaga Slobodne Francuske pod de Gaulleovim vodstvom. Te su struje tek postupno politički i vojno ujedinjene.

De Gaulle se razvio u političkog predstavnika Francuske koja se borila te je nakon oslobođenja stao na čelo privremene vlade. Kasnije je kao prvi predsjednik Pete Republike oblikovao njezine institucije i vanjsku politiku.

Obljetnica je bila prikladna za državnu prigodnu kovanicu jer se obraćanje u francuskoj kulturi sjećanja smatra suprotnošću kapitulaciji i kolaboraciji. Od 2006. godine 18. lipnja u Francuskoj je također nacionalni dan sjećanja, koji podsjeća na povijesni poziv i odbijanje da se poraz prihvati kao konačan.